17. ožujka 2026. godine
U suvremenom odgojno-obrazovnom kontekstu, uloga oca u vrtiću često ostaje u sjeni svakodnevne rutine. Ipak, Dan očeva je prilika da se redefinira prostor vrtića kao mjesto susreta, akcije i neraskidivih spona. Kroz pomno planiranu sportsko-zabavnu radionicu od deset stanica, cilj nam je bio stvoriti okruženje u kojem “igra” prestaje biti samo razonoda i postaje snažan alat povezivanja.
Svaka odabrana aktivnost nosi svoju pedagošku težinu. Dok se u igri s balonom i heksagon kockama testira fina motorika i strpljenje, ona zapravo uči dijete (ali i oca) važnosti neverbalne komunikacije i međusobnog povjerenja. Kada parovi stoje “leđa uz leđa”, oni postaju jedno tijelo s jednim ciljem – održati krhki balon stabilnim, baš kao što u svakodnevnom životu zajednički drže ravnotežu obiteljskih vrijednosti.
Ritmički pokreti uz pjesmu “Wellerman” donose element kulturne i auditivne stimulacije, ali i nužnu dozu humora koja razbija početnu barijeru i formalnost. S druge strane, stanice poput “Stopala i dlanova” naglašavaju važnost fizičke prisutnosti i praćenja djetetovih koraka, podsjećajući očeve da su oni prvi i najvažniji uzori koje djeca nastoje oponašati.
Igre poput potezanja užeta ili utrke sa životinjama na WC papiru vraćaju nas elementarnoj radosti pokreta. U tim trenucima, otac prestaje biti samo autoritativna figura ili onaj koji “dovodi i odvodi” dijete; on postaje suigrač, saveznik i oslonac. Korištenje svakodnevnih predmeta poput izolir trake, vune i vreća za smeće šalje važnu poruku: za kvalitetno provedeno vrijeme nisu potrebni skupi rekviziti, već kreativnost i prisutnost.
Posebnost ovogodišnjeg obilježavanja leži u “Čarobnoj vreći”. Time smo granicu između institucionalnog i obiteljskog odgoja učinili propusnom. Zahtjevom da snime kratki video kod kuće, potičemo očeve da iskustvo radosti iz dvorane prenesu u svoju svakodnevicu. To nije samo domaća zadaća; to je poziv na nastavak dijaloga koji je započeo u vrtiću.
Proslava Dana očeva kroz ovakav strukturiran, a opet razigran poligon, pokazala je da su očevi itekako željni aktivnog sudjelovanja u odgojnom procesu. Kroz znoj, smijeh i poneki puknuti balon, ispisali smo priču o zajedništvu. Jer na kraju dana, dijete neće pamtiti tko je brže puhnuo čašu ili tko je pobijedio u potezanju užeta, već osjećaj očeve ruke na ramenu i zajednički osmijeh koji ostaje zabilježen – kako u digitalnom videu, tako i u srcu.
Apolonija Boras, mag.praesc.educ.