22. siječnja 2026. godine

Odgojiteljica Dječjeg vrtića Potjeh, Apolonija Boras osvojila je titulu najtete na natječaju missMama i na tome joj od srca čestitamo. Uvijek stručna, pristupačna, empatična i puna razmijevanja pa nije ni čudo da su ju roditelji prijavili na ovaj natječaj. Vrlo je kreativna pa tako i naša dječica uživaju u istraživanju svojih kreativnosti jer im teta Apolonija uvijek nudi puno materijala i slobodu stvaranja svojih inovacija.

“Projekt „Naj teta“ ima za cilj istaknuti važnu ulogu odgojiteljica u ranom razvoju djece te prepoznati njihov trud, toplinu i kreativnost, ali i omogućiti vrijedne nagrade za pobjednice i njihove vrtiće. Kroz javno glasanje čitatelji su birali pobjednice u tri kategorije, a glasovi su pokazali koliko su odgojiteljice ostavile snažan trag u životima djece i njihovih obitelji.
U kategoriji „Teta pričalica“ pobjednica je Apolonija Boras, koja je prikupila 287 glasova. Svojom ljubavlju prema pričama i pripovijedanju djecu svakodnevno uvodi u svijet mašte, jezika i emocija, potičući razvoj govora, kreativnog razmišljanja i ljubavi prema knjigama.” – preuzeto s Ove tete su pobjednice natječaja „Naj teta 2025.“ | missMAMA

U nastavku donosimo intervju, u kojem odgojiteljica Apolonija Boras govori o svom pozivu, radu s djecom, izazovima modernog odrastanja i vrijednostima koje želi prenijeti najmlađima.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste nominirani za Najtetu? 

Osjećala sam se počašćeno jer nominacija roditelja znači da postoji snažno povjerenje između nas. Kao pobjednica, danas na tu nominaciju gledam kao na prvi korak prema ovom sjajnom priznanju. To je bio trenutak koji mi je dao dodatan vjetar u leđa da nastavim razvijati svoje vizije unutar predškolskog odgoja. 

Što vam sada ova nagrada znači kao odgojiteljici i osobi?

Ova nagrada za mene znači vidljivost. Često se rad odgojitelja odvija ‘iza zatvorenih vrata’, a titula Naj teta 2025. taj rad izvodi na svjetlo dana. Kao profesionalcu, znači mi puno što je moj pristup vrednovan, kao osobi, daje mi osjećaj ispunjenosti jer vidim da moji trud i energija imaju odjeka u srcima roditelja i zajednice. To je vjetar u leđa za sve nove projekte koji su pred mnom. 

Što vam je u svakodnevnom radu s djecom najvažnije?

Moj pristup je dinamičan, stručan i empatičan. Spajam visoke standarde s kreativnošću i slobodom koju nudi moderan odgoj. Ukratko: stvaram okruženje u kojem je djetetu dopušteno istraživati, griješiti i rasti, uvijek s ciljem osnaživanja djetetovih prirodnih potencijala. 

Postoji li neki trenutak iz vrtića koji vam je uvijek u sjećanju? 

Najviše volim aktivnosti u kojima djeca kroz praktičan rad mogu osvijestiti vrijednost truda. Posebno me ispunjavaju dugoročni projekti u kojima cilj nije dostižan odmah, već zahtijeva upornost i zajedničko djelovanje. Volim promatrati kako djeca u tom procesu uče o ravnopravnosti i pravednosti, kako svatko daje svoj doprinos prema svojim mogućnostima, a rezultat pripada svima. To su trenuci u kojima oni ne uče samo o temi projekta, već o tome kako biti kvalitetan čovjek i suradnik. 

Kao teta u vrtiću, koje biste savjete dali roditeljima za odgoj djece u doba ekrana? 

U doba ekrana, djeca se navikavaju na ‘instant’ zadovoljstva…sve je dostupno jednim klikom. Zato je moj savjet: ponudite im aktivnosti koje zahtijevaju vrijeme, trud i rad ruku. Potičite ih da grade, mijese, sade ili popravljaju, ali živimo u digitalnom dobu i ekrane ne možemo ignorirati, ali možemo kontrolirati njihovu ulogu i u tom smislu ekrane ne treba promatrati kao neprijatelje, već kao alat koji zahtijeva strogu navigaciju poput zajedničkog iskustva. Umjesto da dijete pasivno sjedi pred ekranom, budite uz njega, komentirajte sadržaj i kasnije ga povežite sa stvarnim svijetom. Ako su gledali crtić o prirodi, izađite van i potražite to isto drvo ili kukca. Ekran bi trebao biti samo uvod u stvarnu aktivnost, a ne njezina zamjena. 

Što mislite da tete u vrtiću često primijete o djeci, a roditeljima to ponekad promakne? 

Ono što mi u vrtiću svakodnevno vidimo, a roditeljima često promakne zbog užurbanog ritma, jest nevjerojatna sposobnost djeteta da se trudi i bude samostalno. Roditelji često, iz ljubavi ili žurbe, čine stvari umjesto djece. Mi primjećujemo onaj trenutak ponosa kada dijete samo obuče jaknu, pospremi igračke ili riješi neki mali problem. Roditelji bi se iznenadili koliko su njihova djeca spremna uložiti trud i rad kada im se za to da prostor i povjerenje. 

Što biste voljeli da djeca ponesu sa sobom iz vrtića kao temelj za daljnji život? 

Voljela bih da djeca ponesu spoznaju da njihova riječ i trud imaju moć. Neka pamte naše priče, ali ne kao bajke, već kao lekcije o tome kako zajednički rješavati probleme i kako se boriti za pravednost. Ako ponesu tu klicu empatije i brige za druge, bit će to najčvršći temelj za njihovu budućnost. To je ono što želim ostaviti svakom djetetu. 

Tanja Gruičić, odgojiteljica